Zlatarovo zlato - zabavi i pouci
Dubravka Petek, objavljeno 6. travnja 2022.

Povijesni roman Zlatarovo zlato Augusta Šenoe prvotno je izlazio u nastavcima u časopisu Vienac : zabavi i pouci Matice hrvatske od 5. kolovoza do 30. prosinca 1871. godine (ur. Ivan Dežman) kao subotnji prilog – podlistak, u rubrici Zabava. Već na samom početku autor je u podrubnoj bilješki naspisao sljedeću napomenu: „Roman ovaj osniva se većim dielom na istini. Skoro sva lica u njem opisana živila su. Kušao sam crtati u svem sliku davnoga hrvatskog života. Kako su malo poznate potankosti naše povjesti, trebalo bi gdjekada opazaka. U zabavnu listu nije ih moguće smjestiti. Ugleda l' jednom ova pripovjest o sebe sviet, dodat ću i povjestne bilježke.“ A. Š.

Čitatelji su i danas Zlatarovu zlatu privučeni više njegovom sentimentalnom ljubavnom pričom tužna završetka i usporednom fabulom koja prati sukobe zagrebačkih građana sa Stjepanom Gregorijancem, gospodarom Medvedgrada i još ponekim plemićima, ali i s Kaptolom – tematikom i zapletima koje je gradio prema romantičarskoj modi svojega vremena, stvorivši djelo koje je u hrvatskoj književnosti i kulturi zadobilo status sličan onome Zvonara crkve Notre-Dame u Parizu [1] Victora Hugoa u francuskoj kulturi. Pritom se nerijetko zanemaruje i poučni „sastojak“ ovoga romana, koji nije utkan samo u njegovo pripovjedno tkivo, nego je, kad je djelo 1872. godine po prvi put objavljeno kao samostalna i cjelovita knjiga [2], pridodan romanu u vidu zasebna priloga pod jednostavnim naslovom Tumač „Zlatarovom zlatu“.

Tumač „Zlatarovom zlatu“

Osim u prvom ukoričenom izdanju iz 1872. godine, Tumač je zastupljen i u drugom, koje je priredio Šenoa osobno, a izišlo je 1878. god. u okviru Sabranih spisa Augusta Šenoe [3]. No u Matičinu izdanju iz 1889. god. [4] Tumača više nema, a nema ga ni u Kuglijevu izdanju iz 1904. god. 1910. god. nakladu Šenoinih djela preuzima Knjižara L. Hartmana (Kugli & Deutsch) [5], jer Matica hrvatska nije polučila veći uspjeh u prodaji Šenoinih sabranih djela, o čemu piše Slavko Ježić u kritičkom izdanju Zlatarova zlata iz 1932. god. [6] Ovo Minervino izdanje vrijedi istaknuti ne samo zbog kvalitetnog uredničkog pristupa, nego i zbog iznimno lijepe opreme, odnosno oblikovanja uveza, Olge Höcker.

Uslijedio je čitav niz izdanja, što samostalnih, što u okviru Šenoinih sabranih djela, te prijevodi na strane jezike. Uz današnju tehnologiju, mrežno dostupne knjižnične kataloge i elektroničke baze podataka, ne bi bilo teško sastaviti cjeloviti popis izdanja Zlatarova zlata. No utvrđivanje prisutnosti ili odsutnosti Tumača tim se putem može utvrditi tek parcijalno. Izrada cjelovitog popisa izdanja s Tumačem i onih bez njega zahtijevala bi ipak istraživanje de visu.

Tumač se štiocu iz proslova obraća koliko i sam roman, donoseći niz bilješki uz pojedina mjesta u tekstu romana u kojima su navedeni izvori kojima se pisac služio, uz objašnjenja i opis povijesnih okolnosti koje predstavljaju konkretnu povijesnu podlogu u vremenu zbivanja radnje romana (potkraj šesnaestog stoljeća, za kraljevanja Maksimilijana II. i banovanja biskupa Jurja Draškovića). Čitatelju se podastire mnoštvo detalja vezanih uz zagrebačku prošlost u svim aspektima koji su važni za lakše razumijevanje mjesta, vremena i zbivanja radnje, te samih likova i okolnosti koje određuju njihove postupke, i koje opisuju svakodnevnicu Zagrepčana. Sve je to Šenoa potkrijepio navodima izvora koje je proučio pišući roman. Danas bismo rekli: referencama i bibliografskim navodima, što nije uobičajeno za fikcionalnu prozu, nego više za znanstveni diskurs. Uz pravu riznicu kulturno-povijesnih, običajnih, topografskih i toponimskih podataka koje su pružale i Šenoinim suvremenicima, bilješke iz ovoga Tumača mogu posredno današnjem štiocu otkriti ponešto i o Šenoinim štiocima, o čemu ćemo nešto više reći malo kasnije.

U svojoj knjizi Šest šetnji pripovjednim šumama [7], u poglavlju Neobični slučaj ulice Servandoni, Umberto Eco napisao je sljedeće: „No, jedan od temeljnih fikcionalnih sporazuma svakoga povijesnog romana iziskuje da, makar koliko se izmišljenih likova uvede u priču, sve drugo mora više ili manje odgovarati onome što se u tome razdoblju događalo u zbiljskome svijetu.“ Na primjeru kronološki pogrešnoga imenovanja Ulice Servandoni u romanu Tri mušketira Alexandra Dumasa st., u kojoj živi lik Aramis, Eco pokazuje koliko je to apsurdno i do kakvih komičnih i karikaturalnih situacija može dovesti unutar samoga svijeta romana, jer se radnja zbiva 1625. godine, dok se je arhitekt Servandoni rodio 1695. god., a spomenuta pariška ulica po njemu je dobila ime tek 1806. god. Eco, naravno, pokazuje i primjerenu pomirljivost prema Dumasu i svim piscima povijesne fikcije koji ne poštuju povijesnu faktografiju i kronologiju, dijeleći čitatelje na one manje zahtjevne i izuzete od encikopedijske erudicije (kojom on osobno nije oskudijevao!), i na svojevrsne „cjepidlake“ i „pedante“, koji ustraju na činjeničnoj vjerodostojnosti povijesnoga okvira unutar kojeg se odvija radnja romana i oblikuju njezini likovi.

Svijest o potrebi faktografske točnosti u pogledu podloge na koju smješta svoju narativnu fikciju, Augustu Šenoi nije bilo potrebno posebno tumačiti: već uvodnom napomenom na donjoj margini Vienca dao je do znanja koliko mu je stalo do povijesne faktografije i vjerodostojnosti, a opsežnim Tumačem „Zlatarovu zlatu“ pokazao je bogatstvo znanja i podataka koje je prikupio u gradskom arhivu, objedinio ih, te implementirao u svoj prvi povijesni roman, a potom i u ostala tri koja su uslijedila: Seljačku bunu, Diogenesa i Kletva, koju je zbog Šenoine prerane smrti zbog posljedica bolesti zadobivene tijekom popisivanja šteta od potresa u Zagrebu 1881. godine, dovršio Josip Eugen Tomić. Rukopis romana Kletva koji zaključuje ovu tetralogiju ostao je nedovršen te se čuva u Zbirci Rara zagrebačke Gradske knjižnice. [8]

Izvori navedeni u Tumaču mogu se svrstati u tri osnovne skupine:

1.Izvorno gradivo pohranjeno u Arhivu (u Šenoinu pravopisu arkivu) grada Zagreba - razne listine, isprave i parnični spisi. Nemojmo smetnuti s uma da je 19. st. razdoblje pojačane svijesti o povijesti i potrebi historiografskih istraživanja, čime se romantičari nadovezuju na klasicističko-prosvjetiteljsku epohu kao i na težnje iliraca da upućivanjem na povijest postave i putokaze za svoje političke ciljeve. Ti izvori čitatelja upoznaju s obiljem podataka o svakodnevnom životu i običajima zagrebačkih građana. Ukazuju i na činjenicu da su se Zagrepčani voljeli parničiti i svoje sporove rješavati pred sudom.

Posebno bismo spomenuli tužbu koju Šenoa navodi na str. 407. Tumača, a podnio ju je Nikola Zrinski protiv Jure Mihlovića, upravitelja medvedgradskoga 1615. god., jer je dao posjeći šimšir drvo. Ta je tužba pisana hrvatskim kajkavskim jezikom, što znači da su se Zagrepčani i stanovnici sjeverozapadne Hrvatske već tada u službenim spisima, osim njemačkim i latinskim, služili i hrvatskim jezikom.

Glava II.

2.Objavljene knjige kroničarske prirode, posebice sljedeće:

Krčelić, Baltazar Adam. Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrebiensis ... Studio, Labore, ac impensis nobilis et reverendissimi domini Balthasaris Adami Kercselich de Corbavia, Apostolicae- regiae Majestatis Clementia abbatis insulanti ... Zagrabiae : Typis primo Rainerianis, dein Zerauschegianis, ac demum Antonii Jandera Typographi, [1770?]. _ sv. Partis 1, Tomus 1 : Praemissis praeliminaribus, continens seriem episcoporum ab anno M.XC.I ad annum MDCIII & tam episcoporum, quam & alias notitias. 1770.

Vramec, Antun. Kronika / vezda znovich zpravliena kratka szlouenzkim iezikom po d. Antolu pope Vramcze. V Lublane : Po Iuane Manline, 1578. Ovo je djelo poslužilo i kao polazište Vitezoviću za njegovu Kroniku:

Vitezović, Pavao Ritter. Kronika, aliti szpomenek vszega szveta vekov, : vu dva dela razredyen, koterih pervi dersi, od pochetka szveta do Kristussevoga narojenya; drugi: od Kristussevoga porojenya do izpunenya letta 1744. / Szlosen, y na szvetlo dan po Paulu Vitezovichu, zlatomu vitezu, y pervomu Horvatszkoga Orszaga Stamparu.. Prestampana. Vu Zagrebu : pri Ivanu Weitz, Horvatszkoga Orszaga Stamparu, 1744.

Antun Vramec pojavljuje se u Zlatarovu zlatu i kao lik, i to dosta važan za odvijanje radnje, jer posreduje između stanovnika Gradeca („Zagrebčana“), Kaptola, i plemićâ koji vadaju obližnjim gradinama (Medvedgradom, Susedgradom i Samoborom).

3.Radovi Ivana Kukuljevića Sakcinskog objavljeni u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku / uredio Ivan Kukuljević Sakcinski. Zagreb : Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, 1851-1875., s naglaskom na radove o povijesti Medvedgrada i Sus(j)edgrada.

Navedeno djelo zagrebačkoga kanonika i kroničara Baltazara Adana Krčelića, kao i Vitezovićevo, dostupno je u Digitalnim zbirkama Knjižnica grada Zagreba , dok se Kukuljevićev Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, s godištima, brojevima i tekstovima na koje se poziva Šenoa u svom Tumaču čuva u zbirci periodike Gradske knjižnice u Zagrebu.

Opširnije nego u samom romanu, Šenoa u Tumaču govori i o nastojanjima tijekom 16.-og st. da se potisne protestantski nauk, koji se širio osobito putem tiskanih knjiga i protestantskih tiskara, pa tako ističe protestantsku tiskaru koju su Zrinjski utemeljili u Nedelišću, a osvrće se i na rijetkost tih knjiga (str. 410 Tumača).

Naslovna stranica Krčelićeva djela Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrebiensis ...

Naslovna stranica Krčelićeva djela Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrebiensis ..

Naslovna stranica Vitezovićeva djela Kronika, aliti szpomenek vszega szveta vekov..., koje se oslanja na kroničarske zapise Antuna Vramca – Šenoa u Tumaču spominje oba djela i opisuje njihov suodnos

Naslovna stranica Vitezovićeva djela Kronika, aliti szpomenek vszega szveta vekov...

Šenoa se već zarana upustio u polemiku s Dimitrijom Demetrom (rasprava O hrvatskom kazalištu). No mogli bismo ustvrditi da se Demetru neizravno suprotstavio i izborom te načinom obrade teme svojega povijesnog romana Zlatarovo zlato: za razliku od Demetrove tragedije Teuta, u kojoj autor poseže za ilirskom podlogom, na rubu mitologizacije jedne labave povijesne hipoteze i uz slobodno imenovanje likova hrvatskim imenima (a riječ je o 3. st. prije Krista!), Šenoa se pridržava načela historigrafske vjerodostojnosti, u toj mjeri da ispunjava i najzahtjevnija mjerila žanra. Također, nasuprot dramskom obliku i redcima napisanima za deklamiranje na pozornici, Šenoa izabire stilski lijepo dotjeran, a ipak jednostavan i komunikativan prozni izričaj.

Poigrajmo se malo, pa zamislimo da se u uvodnom obraćanju Štiocu Šenoa nije obratio samo svojim štiocima, nego je odao i svojevrsni hommage Krčeliću, kojeg je toliko cijenio, a koji svoje djelo Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrebiensis ... započinje upravo proslovom naslovljenim Lectori salutem, postajući tako i sam štioc koji, uz bilješke kojima izravno navodi izvore za svoje djelo, i formom uvodne riječi uspostavlja intertekstualni odnos s pisanim djelima predšasnika, kako Krčelićevim tako i drugih školovanih autora koji su na početku svojih knjiga i tu uglađenu formulu.

Uvodno Šenoino obraćanje Štiocu na početku Zlatarova zlata Pozdravno obraćanje čitatelju na početku djela Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrebiensis Baltazara Adama Krčelića
Štiocu
Lectori

Što Tumač današnjim štiocima govori o štiocima Šenoina romana iz njegova doba?

Prije svega, Šenoa piše za čitatelje koji razumiju hrvatski jezik. No iz potanjeg čitanja bilješki, možemo zaključiti da se pisac obraća potencijalnim čitateljima različita obrazovanja: i onima učenijima, koji razumiju vrijednost povijesnih dokumenata pohranjenih u gradskom arhivu, te kojima autori koji se navode - Krčelić, Vramec, Kukuljević - nisu nepoznanica. Međutim, obraća se i nešto manje obrazovanom sloju srednjega građanskog staleža, po svoj prilici raznim obrtnicima i trgovcima, što se može zaključiti iz činjenice da autor navodi hrvatski prijevod i za latinske izreke koje se pojavljuju u dijalozima unutar romana – čak i za tako obične kao što je npr. Post nubila Phoebus (u njegovu, ili Albrechtovu [9] , pravopisu Phöbus, prema njemačkoj ortografiji). Latinski je, naime, u Šenoino vrijeme bio sastavni dio gimnazijske naobrazbe, pa obrazovanijim građanima nije trebalo tumačiti latinske mudre izreke, ali imućnom građanskom sloju koji su činili brojni obrtnici i trgovci, jest. Uostalom, i jedan od glavnih likova Zlatarova zlata, zlatar Krupić, obrtnik je, ugledan i utjecajan pripadnik ceha, a uloga cehova u zagrebačkom životu golema je. Upravo taj građanski obrtnički i trgovački sloj u Šenoino doba preuzima u Zagrebu dominantnu ulogu.

Šenoa među ostalim bilježi da je zlatar Petar Krupić, plemić iz Velike Mlake (Petrus Krupić aurifaber de Nagy-Mlaka) [10] koji je odmalena živio u Zagrebu i postao članom zlatarskoga ceha te gradskim starješinom, u arhivskom gradivu zabilježen u brojnim računima, ali i parbenim spisima protiv podbana Stjepana Gregorijanca, gospodara Medvedgarda. Čuvar je ključeva Kamenih vrata [11], što ga navodi na pretpostavku da je kao ključar Vrata morao i živjeti u njihovoj blizini. Stoga mu u romanu kuću smješta nasuprot Draškovićevu vrtu. U Tumaču billježi da je Draškovićev vrt „stajao na mjestu današnjeg kr. konvikta“. „Kr. konvikt“, odnosno Plemićki konvikt, ugaona je zgrada smještena između Habdelićeve i Kamenite ulice te Jezuitskoga trga.

Kamenita vrata u vrijeme zbivanja radnje romana nisu još imala status zgrebačkoga neslužbenog svetišta. To su postala tek nakon velikog požara koji je zahvatio Zagreb 31. svibnja 1731. godine, što je nekoliko desetljeća nakon razdoblja u kojem se odvija radnja Zlatarova zlata. Prema predaji, kako izvješćuje Krčelić u Annuama[12], u tom su požaru izgorjele sve stvari izvjesne udovice Modlar, koja je živjela na prvom katu zgrade iznad Kamenitih vrata, osim slike Bogorodice s Kristom, koja je ostala neoštećena, pa se udovica zavjetovala da će u Kamenim vratima podići oltar. Slici su otada pripisane čudesne moći, a sama Kamenita vrata s vremenom su postala hodočasničkim i zavjetnim mjestom Zagrepčana. Oltar sa slikom Majke Božje u Šenoino se doba već nalazi u Kamenim vratima, a sam događaj, tj. veliki požar 1731. god., i legenda vezana uz njega, na vremenskoj je lenti u odnosu na Šenoino doba smješten tako da se Vratima može pridati aura svetišta. Osim toga, usporedno s romantičarskom nostalgijom za minulim vremenima, odvijaju se i modernizacijski procesi, te su sve glasnije najave gradskih vlasti o mogućem rušenju tog spomenika srednjovjekovnih zidina koje su opasavale grad. [13] Ostala gradska vrata uglavnom su već srušena, a Šenoa ih u svom Tumaču nabraja i locira najtočnije što je moguće prema izvorima koji su mu dostupni.

Uspostavimo na ovom mjestu još jednu, izvanknjiževnu, paralelu između Augusta Šenoe i Victora Hugoa: Hugo je romanom Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu polučio veliki književni uspjeh, ali je pobudio i zanimanje Parižana za obnovu pariške katedrale Notre-Dame, uloživši i u stvarnom životu veliki trud oko toga. Isto je tako Šenoa bio među predvodnicima inicijative za očuvanje Kamenitih vrata, koja su se sačuvala i do danas, štoviše obnovljena su i zaštićena kao kulturno dobro grada.

Kao što je Šenoa konkretne povijesne i kulturno-povijesne činjenice pretočio u podlogu svojega povijesnog romana koji i danas privlači brojne čitatelje, tako se glavni lik fikcionalnoga sloja njegova djela otputio u suprotnom smjeru, iskoračivši iz prostora pripovjedačeve imaginacije i iz tkiva ukoričene pripovijesti u stvarni prostor grada Zagreba, te od 1929. godine Zlatarovo zlato – Dora Krupićeva, utjelovljena u gracioznoj figuri Ive Kerdića – iz lijepo svedene niše nalik malenu oltaru, uz desnu stranu lučno nadsvođenoga zapadnog ulaza u Kamena vrata i svetište Blažene Djevice Marije, zaštitnice grada Zagreba, bdije nad Gradom, njegovim posljednjim sačuvanim vratima, i nad njegovom čuvaricom, držeći u jednoj ruci škrinjicu, a u drugoj ključ. Kakvo se blago krije u škrinjici, prepuštamo čitatelju, štiocu, da sam otkrije i protumači, da ga izatka od od tanahnih zlatnih niti majstora Krupića, ili pak pređe vlastite mašte, postajući tako su-pripovjedačem i su-autorom, što svaki pravi štioc zapravo i jest.


*Dubravka Petek, prof. filozofije i komparativne književnosti, knjižničarska savjetnica, voditeljica Zavičajne zbirke Zagrabiensia


[1] Prvi prijevod na hrvatski ovo je djelo doživjelo 1903. godine: Hugo, Victor. Zvonar Majke Božje Pariške : (Notre-Dame de Paris) / Viktor Hugo ; preveo J. K. Zagreb : Tisak i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch), [1903?]

[2] Šenoa, August. Zlatarovo zlato : roman iz prošlosti zagrebačke. U Zagrebu : Pismeni Dragutina Albrechta, 1872.

[3] Šenoa, August. Zlatarovo zlato : historička pripoviest XVI. Vieka. 2. izd. U Zagrebu : Kr. sveučil. knjižara Albrecht i Fiedler, 1878 (u Zagrebu : Tiskarski i litografički zavod C. Albrechta) Sabrani spisi Augusta Šenoe ; knj. 4

[4] Šenoa, August. Zlatarovo zlato : historička pripoviest XVI. vieka. U Zagrebu : Matica hrvatska, 1889. Sabrane pripoviesti, 1883-1897, Sv. 2.

[5] Šenoa, August. Zlatarovo zlato : historička pripoviest XVI. Vieka. Zagreb : nakl. Knjižare L. Hartmana, 1910. [i. e. 1931]. Sabrana djela

[6] Šenoa, August. Zlatarovo zlato / August Šenoa ; uvod napisao Josip Nagy ; [tekst priredio Slavko Ježić ; nacrt uveza izradila Olga Höcker]. Zagreb : Minerva, 1932. (u Zagrebu : Zaklada tiskare Narodnih novina)

[7] [Eco, Umberto. Šest šetnji pripovjednim šumama / Umberto Eco ; [preveo s engleskoga Tomislav Brlek]. Zagreb : Algoritam, 2005.] Str. 119 - 141.

[8] Akademik Krešimir Nemec u Šenoine povijesne romane ubraja i odulju pripovijetku Čuvaj se senjske ruke. Nemec, Krešimir. Povijest hrvatskog romana. Zagreb : Znanje, 1994-2003. 3 sv. – Sv. III., Str.82.

[9] Prvo izdanje otisnuto je slovnim slogom zagrebačkoga tiskara Dragutina Karla Albrechta.

[10] Više o obitelji Krupić: Miljan, Suzana. Plemićka obitelj Krupić iz Velike Mlake u 15. i 16. stoljeću // Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 29 (2011); 83-125

[11] Šenoa naglašava da je ispravan naziv Kamena vrata, a ne suvremeni oblik Kamenita

[12] Krčelić, Baltazar Adam. Annuae 1748 - 1767 / Balthasari Adami Kercselich ; proemio de vita operibusque scriptoris praemisso digessit T. Smičiklas. Zagrabiae : In taberna libraria eiusdem societatis typographicae, 1901.

[13] Više o Kamenitim vratima vidi u diplomskom radu Rafaele Tassotti: Tassotti, Rafaela. Kamenita vrata u Zagrebu. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2019.