Vasylj Vojtanovs'kyj (1894., Bratkivci - 29. lipnja 1945., Zagreb) – ukrajinska javna i politička ličnost, prevoditelj s hrvatske književnosti na ukrajinski. Organizator i predsjedatelj prosvjetiteljskog društva u Zagrebu „Prosvita“, terenski vođa OUN-a (Organizacija ukrajinskih nacionalista) u Kraljevini Jugoslaviji, sudionik II. Velike skupštine OUN-a u Rimu (26. kolovoza 1939).

Vasylj Voitanovs’kyj (prezime je prema poljskoj formi na – ovski, u ukrajinskome tisku imenuje se prema ukr. formi – ivs'kyj: Василь Войтанівський, pseudonim Gorohivs'kyj/Горохівський, rođen je 1894. u selu Bratkivci, Galicija (Zapadna Ukrajina). U Austro-Ugarskoj je Kraljevina Galicija i Volodymyrija regija Prykarptattja, danas je Ivano-Frankivs'ka oblast. Kao građanin Austro-Ugarske kojoj je pripadala zapadna Ukrajina, služio je vojsku u Zagrebu. Preselio se u Zagreb 1922. godine, gdje je 1932. dobio državljanstvo Kraljevine Jugoslavije. Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Oženio se Hrvaticom Vlatkom Rožman, sestrom Gjure Rožmana. Njegova supruga i dvoje djece tečno su govorili ukrajinski.

U Hrvatskom državnom arhivu nalazi se analitički inventar „Osobni fond Emilij Laszowski“, broj fonda HR-HDA-806, koji je 2010. izradio Mario Stipančević. Pod brojem 872 u inventaru je navedeno pismo Gjure Rožmana koje je 15.1.1920. uputio E. Laszowskom. Uz pismo je i molba s kratkim životopisom koji je osobno napisao Vasylj Vojtanovs'kyj. Fond je dostupan javnosti, a ovdje donosimo preslike pisma i životopisa.

Gjuro Rožman uputo je pismo prijatelju Laszowskom s molbom da pomogne zaposliti njegova zeta Vasylja Vojtanovs'kog u kakavoj banci ili drugdje. Za posao ga preporučuje i Savez novčanih zavoda te posebno tajnik Saveza dr. Ivan Krajač.

U svom žovotopisu Vojtanovs'kyj navodi da je studirao bogosloviju i filozofiju, ali studij prekida zbog ruske invazije na Galiciju i emigrira u Hrvatsku. Nakon povratka radi kao profesor njemačkog i klasičnih jezika u ukrajinskoj gimnaziji u Krehovu. Zbog ukrajinsko-poljskog rata ponovo napušta Ukrajinu i nastanjuje se trajno u Hrvatskoj, u Jastrebarskom.

Djelatnost ovog ukrajinskog rodoljuba posvećenog ukrajinskom narodu, predočava u memoarima član OUN-a Zynovij Knyš tijekom njegovog boravka u Zagrebu1939-1941:

"... Vasylj Voitanovs'kyj vođa je OUN-a u Hrvatskoj. Visok, mršav, s naočalama, čovjek obrazovan i kulturan, Hrvati ga poštuju. U austrijsko je vrijeme služio vojsku u Zagrebu. Nakon poraza oslobodilačkih borbi u Ukrajini 1917.-1922., pripajanja zapadne Ukarjine Poljskoj a središnje – Sovjetskoj Rusiji, vratio se u Hrvatsku, oženio se tamo i prihvatio jugoslavensko državljanstvo. Njegova supruga i dvoje odrasle djece vrlo dobro govore ukrajinski, ne bi povjerovali da su odrasli u Jugoslaviji, nikad nisu vidjeli Ukrajinu, nitko ne bi vjerovao da gospođa Vojtanovs'ka nije Ukrajinka, već samo Hrvatica po rođenju.

Vojtanovs'kog je zanimao sav ukrajinski javni život u Hrvatskoj i Srbiji. Tamo ima puno Ukrajinaca. Iseljenici iz Karpatske Ukrajine, koji su tamo došli prije gotovo dvjesto godina, žive u Banatu, govore drevnim i dijalektalnim jezikom, ali čvrsto se drže svog naroda. Dali su mnogo intelektualaca, uglavnom duhovnih, odatle je došao, na lavovskome tlu poznati, svećenik-filozof vlč. Gavrylo Kosteljnyk, kasniji vjernik u prelasku Grkokatoličke crkve u pravoslavlje, umro je ubijen na ulici u Lavovu.

U Bosni postoje veća ukrajinska naselja, to su kolonisti iz novijeg doba. Uz naseljeni, seljački element, Ukrajinci su tamo dolazili na razne službe pod austrijskom vlašću, zatim emigranti, studenti. Imaju prilično dobro organizirano društvo „Prosvita“, čiji je predsjedavajući Vojtanovs'kyj. Ukrajinski studenti studiraju na Sveučilištu u Zagrebu, Vojtanov'skyj je njihov otac, vole ga i poštuju ... “

Vojtanov'skyj je sudionik prvih ukrajinskih oslobodilačkih borbi s poljskom dominacijom u Galiciji. Bio je inicijator i organizator ukrajinskog društva za naobrazbu „Prosvita“ u Zagrebu i njegov dugogodišnji predsjednik. Bio je duhovni otac i mentor ukrajinske mladeži koja se našla na studijama u Hrvatskoj sredinom 1930 –ih.

U hrvatskom tisku objavljivao je članke o Ukrajincima, ukrajinsko-hrvatskim odnosima, prikaze ukrajinskog tiska o Hrvatskoj i ukrajinskom nacionalno-oslobodilačkom pokretu. S ukrajinskoga na hrvatski preveo je djela ukrajinskih pisaca: Ivana Franka, Bogdana Lepkyja, Panteleijmona Kuliša. Bioje član Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja, koja je obuhvaćala gotovo svu tadašnju intelektualnu elitu Hrvatske.

Sudjelovao je u popularizaciji Hrvatske u domovini gdje su objavljivani prikazi Hrvatske, prijevodi iz hrvatske književnosti. Između ostalih u prijevodu Vasylja Vojtanovs'kog objavljena je Šuma Striborova (Стриборів ліс) Ivane Brlić-Mažuranić (Lavov, 1932). U Zbirci rijetkih knjiga i rukopisa Gradske knjižnice nalazi se jedan primjerak ovog prijevoda. Knjižnice grada Zagreba digitalizirale su ga 2019. godine i Striboriv lis dostupan je javnosti u digitalnom formatu.

U časopisu Libri & Liberi, vol. 6,2(2017), 233-244, prof. dr. sc. Ljudmila Vasiljeva, profesorica na Sveučilištu Ivan Frank u Lavovu, u članku "Ukrajinski prijevodi Priča iz davnine: leksičke i frazeološke osobitosti" navodi: „…prevoditelj Vasilj Vojtanivski htio (je) uskladiti početni tekst svojega prijevoda s tradicionalnim početkom ukrajinskih bajki i tako što prije uputiti maloga ukrajinskoga čitatelja u čaroban, bajkovit svijet. Stoga se prevoditelj priklonio tehnici odomaćivanja teksta u svrhu približavanja dječjemu čitatelju u ciljnoj kulturi, što je često slučaj u prijevodima dječje književnosti“.

Autorica navodi i nekoliko biografskih podataka: „Prevoditelj priče „Šuma Striborova“, Vasilj Vojtanivski, bio je na vojnoj službi u Zagrebu za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Pretpostavlja se da je tom prigodom naučio hrvatski jezik. Poslije završetka rata vratio se u Ukrajinu, a kasnije (1917.–1922.) je opet boravio u Zagrebu i tamo se oženio. Bio je predsjednik zagrebačke podružnice ukrajinske udruge „Prosvita“.“

Vojtanovs’kyj je bio jedan od aktivista Organizacije ukrajinskih nacionalista u tadašnjoj Jugoslaviji, na čelu izvršne vlasti OUN-a, koja je uspostavljena tijekom međuratnog razdoblja u Hrvatskoj. Održavao je aktivne veze s predvoditeljima poktera, sudjelovao je na Drugoj velikoj skupštini OUN-a u Rimu. Bio je član ideoloških i političkih (predsjedavajući Mykola Scibors’kyj), organizacijskih (predsjedavajući Jaroslav Baranovs’kyj) i rezolucijskih (predsjedavajući Jaroslav Stec’ko) povjerenstava Velike skupštine OUN. Podržavao je tjesne veze s predstavnicima hrvatskog korpusa nacionalnih snaga.

U svibnju 1940. Vasylj Vojtanivs'kyj uhićen je zbog političkih aktivnosti i zatvoren u Glavnjači. Pridružio se radikalnom krilu hrvatskih nacionalista. Putem zagrebačkog radija, 10. travnja 1941., Vojtanivs'kyj je u ime Ukrajinaca čestitao Hrvatima proglašenje Nezavisne Države Hrvatske.

Voitanivs'kyj je bio jedan od organizatora ukrajinskog predstavništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njegov voditelj od 1941. do 1945. Predstavništvo je 1941. osnovalo Studentski vojni odjel „Golovins’kyj” u Zagrebu na čelu s Antonom Ivahnjukom. Vasylj Vojtanovs’kyj također je bio jedan od organizatora Ukrajinske legije u Hrvatskoj.

Neposredno po završetku rata, jugoslavenski partizani uhitili su Voitanovs’kog i optužili ga za suradnju s ustašama i Nijemcima. Nakon smrtne presude, Vasylj Voitanovs'kyj strijeljan je 29. lipnja 1945. godine. Njegova supruga Vlataka i sin Vladimir također su pogubljeni.

*Jevgen Paščenko, ukrajinski povjesničar kulture, doktor filoloških i povijesnih znanosti, diplomat