U razdoblju od 1997. do umirovljenja 2019. bio sam voditelj Zbirke rijetkih knjiga i rukopisa Gradske knjižnice u Zagrebu. Kao i knjige, ni rukopisi nisu bili prikladno smješteni, nalazili su se u sobi ravnateljice Knjižnice Grada Zagreba. Nije to velika zbirka, nekoliko stotina rukopisa, od kojih su neki pisma hrvatskih književnika. Ipak, svaka je zbirka rukopisa vrijedna jer je unikatna – svaki je rukopis unikatan, za razliku od tiskanih knjiga. Jedan od značajnijih rukopisa u Zbirci svakako je rukopis romana „Kletva“ Augusta Šenoe.

Rukopis Šenoina romana "Kletva"

Posjedovanjem toga rukopisa Gradska knjižnica se ponosi, već ima dvadesetak godina kako se podatak o tome da se taj rukopis nalazi u Gradskoj knjižnici nalazi i na internetskoj stranici Gradske knjižnice. Ipak, iako je i od prije, prije objave na internetskim stranicama Gradske knjižnice, poznato da Gradska knjižnica posjeduje rukopis „Kletve“ – rukopis je nabavljen još 1966. godine, koštao je 300.000 tadašnjih „starih dinara“, a u kupnji je pomogao Sekretarijat za kulturu – nikada nitko, dok sam bio voditelj Zbirke, nije se zanimao za rukopis „Kletve“. Ni sveučilišni profesori, ni njihovi studenti. Čini se, da istraživanje rukopisa njih ne zanima. Koliko se sjećam, jedino zanimanje za jedan rukopis iz Zbirke pokazala je jedna studentica Filozofskog fakulteta u Sofiji, koju je zanimao rukopis molitvenika napisanog na ćirilici prije četiri stotina godina, htjela je provjeriti je li molitvenik bugarski. I to bi bilo sve.

Zbirka posjeduje i zbirku pjesama Dragutina Domjanića, pisanu autorovom rukom. Kako se književni znanstvenici nisu zanimali za zbirku rukopisa Gradske knjižnice, ja sam napisao prikaz te zbirke pjesama i objavio u časopisu "Kaj", uz moj prikaz objavljen je i faksimil Domjanićeve zbirke.

Ovakvo pomanjkanje zanimanja za rukopise hrvatskih književnika nije lako objasniti. Činjenica je, da se u i tzv. kritičkim izdanjima djela hrvatskih književnika tek uzgredno spominju rukopisi, a ako su ta izdanja ilustrirana fotografijama, možda se pojavi jedna fotografija rukopisa književnog djela.

Kao voditelj Zbirke rijetkih knjiga i rukopisa bio sam sretnik jer je sve rukopise katalogizirao nekadašnji voditelj Zbirke Marko Orešković, koji je vodio Zbirku do svoga umirovljenja 1976. godine. Tako je Orešković katalogizirao i rukopis romana „Kletva“ Augusta Šenoe. Njegovi su kataložni opisi vrlo detaljni, temeljiti, takav je i opis rukopisa „Kletve“.

Na početku opisa Orešković bilježi da, prema prvom izdanju "Kletve" iz 1882., rukopis sadrži stranice nakon 614., od riječi „znaš“.

Prvo izdanje "Kletve" iz 1882.

Stranica 614. prvog izdanja "Kletve" iz 1882.

Međutim, to nije baš precizni podatak jer se na istoj, 614.. stranici, nalazi rečenica kojom rukopis započinje: „Dalmatinski građani još su mlađi u našoj vjeri …“. Dalje Orešković navodi: „Šenoin rukopis, pisan crnom tintom, od str. 273 do 341.“ Ova tvrdnja zaista zbunjuje. Kao što je dobro poznato, August Šenoa bio je pred kraj svoga života bolestan pa nije uspio završiti pisanje romana, završio ga je književnik Josip Eugen Tomić. Čak možemo tvrditi, da ni jednu stranicu ovoga rukopisa nije napisao Šenoa svojom rukom – kako je bio bolestan, roman je diktirao svojoj supruzi Slavi, sinu Milanu, možda i bratu Juliju. Dakle, supruga i sin zapisivali su ono što im je August Šenoa diktirao od od prve stranice rukopisa do do 177. stranice rukopisa, odnosno 718. stranice prvoga izdanja iz 1882.Zatim nekoliko listova rukopisa nedostaje, nastavlja se rukopis na stranici 185., odnosno sa stranicom 723. prvoga tiskanoga izdanja. Na tim listovima koji nedostaju završetak je rukopisa koji je diktirao August Šenoa i počinje Tomićev rukopis. Dakle, na stranici 185. rukopisa počinje tekst kojega je autor Josip Eugen Tomić. U izdanju „Kletve“ iz 1978., kojega je objavila grupa izdavača predvođena „Globusom“ (roman je objavljen u Djelima Augusta Šenoe, u Biblioteci svjetski pisci, priredili Dubravko Jelčić i Krsto Špoljar) priređivači su na 325. stranici II. dijela Kletve zapisali uz rečenicu „Brat Ćiril je bijeli fratar hrvatski, Hrvat“: „Zadnja riječ što ju je napisao August Šenoa 12. prosinca 1881, poslije podne (dan prije svoje smrti). – Julio Šenoa, brat.“ Stranica s ovom zadnjom rečenicom Šenoinom nedostaje ovom rukopisu. Dakle, rečenicu kojom počinje XLIII. poglavlje romana, a koja se nalazi na 185. stranici rukopisa: „Predvečerje je uoči Badnjaka godine 1391.“, zapisao je Josip Eugen Tomić. Usporedimo li rukopis sa 185. stranice s rukopisom koji se nalazi na 373. stranici, a za koji Orešković tvrdi da ga je pisao Šenoa, koji počinje rečenicom „Kralj Šišman činilo se da je svršio račun s hrvatskom ligom i njezinim saveznicima.“, lako ćemo uočiti da ih je pisala ista ruka, dakle Tomićeva, ne Šenoina. Postoji još jedna razlika između Tomićevog rukopisa i rukopisa zapisivača Šenoinih riječi: dok u rukopisu Šenoinih zapisivača gotovo da nema precrtanih riječi, u Tomićevom rukopisu ih ima podosta. Orešković je zapisao da je jedan broj stranica rukopisa napisan „ženskim“ rukopisom, druge su pak stranice napisane „muškim“ rukopisom. Ne slažu se svi grafolozi, forenzičari rukopisa, da postoje muški i ženski rukopisi, odnosno muška i ženska svojstva rukopisa. Oni pak koji misle da postoje spolne razlike u pisanju, tvrde da su ženska svojstva rukopisa, između ostalih, ukošenost slova i usmjerenost na desno, dok su muška svojstva uspravnost u pisanju i usmjerenost na lijevo. Radi se samo o razlikovanju svojstva pisanja, nikako nije riječ o tome da bismo tim svojstvima znali spol onoga koji piše. Ako pogledamo prvih šesnaest stranica rukopisa, koje je Orešković opisao kao ženskim rukopisom, vidjet ćemo dva navedena svojstva ženskog pisanja: ukošenost slova i usmjerenost na desnu stranu, što se vidi po tome, da se linija rukopisa blago penje prema desnom rubu papira.

Ženski rukopis

August Šenoa nije imao takav rukopis, njegov rukopis je uspravan, nije ukošen.

Šenoin potpis na omotu Globusovog izdanja Djela Augusta Šenoe (1978-1983) u Bibliioteci Svjetski pisci.

Ukošen je rukopis Josipa Eugena Tomića, Tomićev rukopis usmjeren je na desno.

Muški rukopis

Format papira na kojemu je pisana Šenoina „Kletva“ je 36,3x22,5 cm. Po svojoj širini listovi su prelomljeni po sredini, tako da je pisac imao samo jednu stranu lista za pisanje, imao je širinu lista 11,25 cm. Uzak je to prostor. Druga, prazna strana, bila je namijenjena za napomene, ispravke rukopisa. Zbog tako malo prostora zapisivači Šenoinog diktata, kao i Josip Eugen Tomić, pisali su sitnijim slovima, da bi uštedjeli na prostoru. Poznato je, da je August Šenoa objavljivao svaki dan u „Narodnim novinama“ nastavke romana. Stoga nije imao vremena za ispravljanje rukopisa. Njegov način pisanja smatram novinarskim: prvo dobro smišljeno u glavi, onda bez oklijevanja i brzo pisanje na papir. Šenoa je pisao feljtone u novinama. Tomić nije bio novinar, on je i pisao i istovremeno razmišljao da li je možda mogao drugačije pisati.

Onaj koji je čitao roman „Kletva“ zna da je Šenoa odlično poznavao povijesnu građu iz 14. stoljeća, kada se radnja romana odvija. Ujedno je imao literarnog dara da dobro oblikuje likove i zaplete u fabuli, iako nije imao puno vremena za smišljanje detalja u romanu. Zato današnji čitatelj ostaje zadivljen Šenoinim poznavanjem povijesti i brzinom i lakoćom pisanja, koja nikako ne umanjuje književnu vrijednost romana.

Željko Vegh, prof. hrvatskog jezika i književnosti, knjižničarski savjetnik, dugogodišnji voditelj Zbirke rijetkih knjiga i rukopisa, u mirovini od 2020.