Među brojnim zaslugama Ivana Kukuljevića Sakcinskog (29. svibnja 1816. - 1. kolovoza 1889.) - hrvatskoga polihistora, političara, književnika, istraživača spomeničke kulturne baštine i književne povijesti, koji se u hrvatsku kulturnu i političku povijest upisao zlatnim slovima, izdvojit ćemo njegovo ustrajno promicanje hrvatskog jezika kako u javnom životu, odnosno politici, tako i u književnosti stavljajući ovom prigodom naglasak na njegovo dramsko djelo Juran i Sofia ili Turci kod Siska i njegovu prijelomnu ulogu u hrvatskom kazalištu.
Kukuljevićev život i zasluge prikazali su Tadija Smičiklas i Franjo Marković u dragocjenoj monografiji Matica hrvatska od godine 1842. do 1892. : spomen knjiga : sa dvanaest slika i jednim snimkom rukopisa / napisali Tade Smičiklas i Franjo Marković u kojoj se nalazi posebno poglavlje o Kukuljeviću, podpredsjednik Matice ilirske od 1851. do 1858. i predsjednik Matice hrvatske 1874. do 1889. godine.
Na zasjedanju Hrvatskog sabora 2. svibnja 1843. godine Ivan Kukuljević Sakcinski po prvi je put umjesto na latinskom, održao govor na hrvatskom jeziku [1] i time pripremio tlo za proglašenje hrvatskog jezika službenim. Kukuljevićev prijedlog formuliran je u zapisniku Sabora kao zaseban članak, a prihvaćen je i izglasan na saborskoj sjednici 23. listopada 1847. godine te potvrđen u lipnju i srpnju 1848., kad je Josip Jelačić ustoličen za hrvatskog bana.
Jednako vrijedan doprinos dao je Kukuljević i ulasku hrvatskog jezika u zagrebačko kazalište, koje u njegovu razdoblju – riječ je o preporodnim gibanjima u kojima se tijekom prve polovice 19. st. razvija svijest o postojanju hrvatske nacije i njezinog jedinstvenog političkog i zemljopisnog prostora – prolazi kroz novu razvojnu fazu institucionalizacije i profesionalizacije.
Kazališna tradicija u Zagrebu datira od srednjega vijeka i crkvenih prikazanja u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi [2] i pučkih igara na gradskim trgovima i sajmištima [3]. Nije moguće točno utvrditi kad se davala prva pedstava na hrvatskom jeziku na tim neformalnim pozornicama. Nikola Batušić navodi da je utvđeno postojanje pedesetak kajkavskih dramskih tekstova koji su tijekom 18. i početkom 19. st. činili temelj hrvatskih kazališnih izvedbi u gradu Zagrebu [4]. Te su se predstave izvodile na dvjema lokacijama: na pozornici kaptolskoga sjemeništa te u Plemićkom konviktu u današnjoj Habdelićevoj ulici.
Tituš Brezovački bio jedan od prvih prepoznatih autora dramskih tekstova na području sjeverozapadne Hrvatske, a njegovi su kajkavski igrokazi Diogenesh ili Szluga dveh zgublyeneh bratov : veszeli igrokaz vu peterom zpelyivanyu / po Tomashu Mikloushich P. Z. vu novem pogledu na vnogeh selyu na szvetlo dan i Matijaš Grabancijaš dijak[5] zapravo jedina izvorna dramska djela u sveukupnoj starijoj kajkavskoj književnosti [6]. Ipak, na zagrebačkim pozornicama, a pritom je riječ uglavnom o kaptolskom Sjemeništu, ta se djela nisu izvodila zbog prosudbe biskupa Maksimilijana Vrhovca o njihovoj neprikladnosti za javno ćudoređe.
Hrvatksa jezična tradicija u zagrebačkom kazališnom životu, koja je postojala makar i u amaterskom obliku, narušena je 1780. godine, kad u grad dolaze brojne austrijske družine koje počinju izvoditi sve više predstava na njemačkom jeziku [7], koji se i na taj način širi među građanstvom, dok su se hrvatske kazališne priredbe uglavnom zatvorile u prostor kaptolskoga Sjemeništa, gdje su negdašnji isusovci, nakon zabrane reda i ukinuća svojih škola, a time i vlastite kazališne pozornice, prenijeli i nastavili kazališnu tradiciju na hrvatskom jeziku.
Početak devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, donosi buđenje srednjega građanskog sloja, nacionalne svijesti i sve veću institucionalizaciju različitih aspekata javnog života, pa tako i kazališta. Istodobno hrvatski intelektualci započinju rad na standardizaciji hrvatskog jezika, za koju je odabrana štokavica.
Već je Dimitrija Demeter, koji se smatra utemeljiteljem novijeg hrvatskog glumišta u brojnim teatrskim aspektima, isticao značenje kazališta za oblikovanje ukusa, ali i za izgradnju i širenje jezika. 1836. Ivan Kukuljević Sakcinski piše njemački prvopis „junačke igre“ Juran i Sofija ili Turci kod Siska, dok hrvatski prijevod dovršava u prosincu iste godine. 1838. nastaje prijevod na hrvatski druge njemačke verzije Jurana i Sofije ili Turci kod Siska i dobiva dramaturšku superviziju Dimitrije Demetra te lekturu Vjekoslava Babukića. 1839. u Zagrebu izlazi prva Kukuljevićeva knjiga: Juran i Sofia ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih. U Zagrebu : Tiskom k. p. ilir. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja, 1839.
Budući da u ono vrijeme u Zagrebu nije bilo profesionalnog hrvatskog glumačkog ansambla, 1840. godine Ilirska čitaonica (prethodnica Matice ilirske, danas Matice hrvatske) poziva novosadsku družinu Leteće diletantsko pozorište. Njegovi članovi potpisuju profesionalni ugovor te se tako formira prvi zagrebački dramski ansambl, nadopunjen i nekim našim glumcima, koji ovdje započinje djelovati pod nazivom Domorodno teatralno društvo[8] . Predstava Juran i Sofija ili Turci kod Siska označila je novu etapu hrvatskoga kazališta, u kojoj novi hrvatski štokavski jezični standard postaje normom hrvatskoga glumišta i dramske književnosti.
Tijekom sjednica Hrvatskog sabora od 10. do 18. kolovoza 1840. člankom 27. po prvi se put zakonski rješavalo pitanje kazališta, koje je time prepozanto kao ustanova od nacionalne važnosti.
Oglas kojim se najavljuje izvedba Kukuljevićeva igrokaza Juran i Sofia na pozornici starog zagrebačkog gornjogradskog kazališta pohranjen je u Zbirci Zagrabiensia.
Predstavom Domorodnog teatralnog društva u Zagrebu 10. lipnja započelo je kontinuirano djelovanje profesionalnog hrvatskog kazališta u Zagrebu.
Nakon Jurana i Sofie uslijedio je Stĕpko Šubić ili Bela IV u Horvatskoj, Kukuljevićeva prerada prema Augustu von Kotzebueu (1840.), Poraz Mongolah (1844.), Gusar (1849.), najbolje Kukuljevićevo scensko djelo, Ženit se ili ne ženit se (1855.), Poturica (1865.), da nabrojimo najvažnija njegova dramska djela koja su se održala na repertoaru zagrebačkog kazališta.
Oglas za izvedbu Kukuljevićeva igrokaza Stĕpko Šubić ili Bela IV. u Horvatskoj pohranjen u Zbirci Zagrabiensia.
Zahvaljujući Kukuljevićevu Juranu i Sofii te njegovu povijesnom govoru u Hrvatskom saboru, hrvatska riječ oglasila se s dvaju središnjih mjesta na obrubu Markova trga: zagrebačkog kazališta i Hrvatskog sabora.
*Dubravka Petek, prof. filozofije i komparativne književnosti, knjižničarska savjetnica, voditeljica Zagrabiensie - zavičajne zbirke Gradske knjižnice KGZ-a
[1] Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru = The Croatian language in the Croatian parlament / [Vlatko Pavletić, Nikša Stančić, Milan Moguš]. Zagreb : Narodne novine : Dom i svijet, 1997.
[3] Batušić, Nikola. Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb : Hrvatski centar ITI, 2019., Str. 18-30.
[4] Ibid., Str.189.
[5] Brezovački, Tito. Mathias Grabantzias diak vu trojem dogodu / izpelyan po Titussu Brezovatsky prevendaru Szv. Ivana. Vu Zagrebu : [s.n.], 1804.
[6] Batušić, Nikola. Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb : Hrvatski centar ITI, 2019., Str. 194.
[7] Jakić, Blanka. Das deutsche Theater in Zagreb, 1780-1840 : mit besondere Berücksichtigung des dramatischen Repertoires / von Blanka Breyer.Zagreb : [Sveučilište u Zagrebu?], 1938. Hrvatsko izdanje: Njemačko kazalište u Zagrebu : 1780-1840. : s posebnim osvrtom na dramski repertoar / Blanka Breyer ; [preveo i priredio Tomislav Jakić]. Zagreb : Ex libris, 2021. Sadrži i pretisak izvornika: Das deutsche Theater in Zagreb : 1780-1840 / von Blanka Breyer. Zagreb : [Sveučilište u Zagrebu?],1938.
[8] Domorodno teatralno društvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 4. 8. 2023. \http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15881\.
