Vatroslav Lisinski, čiji su životni i stvaralački put snažno obilježile ideje hrvatskoga narodnog preporoda, rođen je 1819. u Zagrebu, koji je tada imao manje od 10 000 stanovnika. Glazbu je učio od orguljaša Jurja Sojke te Jurja Karla Wisner-Morgensterna, jednog od utemeljitelja zagrebačkog Musikvereina (danas Hrvatski glazbeni zavod). Za vrijeme studija filozofije i prava postao je voditelj Prvoga ilirskog glazbenog društva, s kojim se 1841. prvi put javnosti predstavio kao skladatelj, uglazbivši stihove koje je Pavao Štos napisao „prigodom povratka iz Dalmacie dru. Ljudevitu Gaju u ime iskrenih narodnosti ilirske i njegovih prijateljah“. Iznimno popularan jednoglasni napjev Lisinski je nekoliko godina kasnije obradio za četveroglasni zbor, uglazbivši davoriju Pesma Ilirah Dimitrija Demetra, s tekstovnim incipitom po kojem je danas poznata – Prosto zrakom ptica leti.

U društvu muževa ilirskih

Autograf pjesme Iz Zagorja od prastara za glas i glasovir danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu obitelji Gaj. Bio je to poklon 22-godišnjeg skladatelja velikom imenu Hrvatskoga narodnog preporoda. Njegov portret, uz onaj Janka Draškovića, izdvojen je u središtu litografije Muževi ilirske dobe. Lisinski, koji nikada nije uglazbio stihove Ljudevita Gaja no iznimno ga je poštivao, na prikazu medaljona s fotografijama 59 istaknutih preporoditelja smješten je u petom redu, odmah ispod Gaja. Nenamjernim propustom ime mu je napisano „Vratoslav“. Ta se pogreška kasnije ponavljala u hrvatskom i inozemnom tisku.

Pàrva izvorna ilirska opera

U jedanaest godina stvaralačkog rada Lisinski je skladao oko 150 izvornih skladbi te 25 obradi i zapisa hrvatskih i stranih narodnih melodija. Na poticaj prijatelja ilirca Alberta Štrige 1843. počeo je s radom na operi Ljubav i zloba, na libreto Dimitrija Demetra. Praizvedena je krajem ožujka 1846. u staroj kazališnoj zgradi na Markovom trgu (danas Stara gradska vijećnica), koja je mogla primiti 750 posjetitelja. Glavnu ulogu pjevala je grofica Sidonija Rubido-Erdödy, uz Dragojlu Jarnević jedina žena uvrštena na spomenutu litografiju Muževi ilirske dobe. „Pàrvoj izvornoj ilirskoj operi“ Danica horvatska, slavonska i dalmatinska posvetila je cijela dva broja, a osvrt je objavljen i u zadarskoj Zori dalmatinskoj te u inozemnom tisku (Wiener allgemeine Theaterzeitung i Revue et Gazette musicale de Paris). Gotovo 60 godina kasnije dvije i pol od tri stranice opisa događanja za cjelokupnu 1846. godinu Lisinskijevoj je operi posvetio Nikola Milan Simeonović u knjizi Začetak i razvitak Hrvatskog kazališta sa stručnog stanovišta iz 1905. Nova kazališna zgrada građena je od svibnja 1894. do listopada 1895. U povodu desete godišnjice njezina svečanog otvorenja Milan Ogrizović napisao je Slava njima!. Za likove te „dramatske ilustracije Bukovčeve zavjese s prologom i s pjevanjem“ odabrao je protagoniste slavnog zastora Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti, poznatijeg pod nazivom Hrvatski preporod, među njima i Sidoniju Rubido-Erdödy. Njezina je izvedba arije iz Ljubavi i zlobe izazvala oduševljenje sviju, pa i središnjeg lika zastora Ivana Gundulića, koji se Lisinskom obratio riječima: „nek velika bude hvala, hvala i slava daleče za sve, što tva duša dala. L'jepo ore tvoje strune, milinja i draži pune.“

Iz činjenice da smo susretali „Vratoslava“ od 19 st. u tisku pa sve do današnjih dana u ilirskom paviljonu Mirogojskih arkadâ, a „Vjekoslava“ u Simeonovićevoj knjizi možemo se zapitati koliko nam je uistinu (bio) važan tvorac hrvatskog opernog prvijenca.

Doprinos KGZ-a valorizaciji Lisinskog

Uz 1846., Lisinskom je stvaralački najproduktivnija bila 1849., kada je skladao i dio opere Porin, ponovno posegnuvši za libretom Dimitrija Demetra. Završio ju je 1852., no zbog nepovoljnih političkih i glazbenih prilika praizvedena je tek 1897. Premda su imale drukčiji recepcijski put, cjelovite partiture obiju opera objavljene su tek više od 150 godina nakon njihova nastanka. Paradoks, sudbina ili ipak (ne)dovoljna briga za hrvatsku glazbenu baštinu ogleda se iz činjenice da su prije prvog tiskanog izdanja partiturâ, Knjižnice grada Zagreba digitalizirale primjerke iz Zaštićenog fonda Središnjeg glazbenog odjela i na svom portalu Digitalizirana zagrebačka baština objavile ne samo cjelovite klavirske izvatke, već i snimke ulomaka iz obiju opera objavljenih na dvostrukoj gramofonskoj ploči Glasovi zagrebačke opere. Djelo Vatroslava Lisinskog, pridonijevši valorizaciji Lisinskijeva opusa. Nakon preseljenja iz Novinarskog doma u zgradu Starčevićevog doma, u kojoj se Gradska knjižnica trenutno i nalazi, prvi koncert u novom prostoru održan u travnju 1996. bio je posvećen 150. obljetnici praizvedbe Ljubavi i zlobe, a pratilo ga je i predavanje akademika Lovre Županovića.

Suradnja s Musikvereinom

Iako je danas široj javnosti poznat ponajprije po operama, Lisinski je uvelike pridonio razvoju hrvatske umjetničke popijevke. Najviše zborskih djela rodoljubne, lirske i duhovne tematike nastao je za potrebe škole Musikvereina. Skladao je i 30-ak klavirskih djela plesnog karaktera, sedam orkestralnih uvertira te vrlo popularnu idilu Večer, nastalu u Pragu, gdje se neformalno školovao. U kolovozu 1850. trajno se vratio u Zagreb, gdje je publika od studenog 1850. do kolovoza 1852. upoznala njegova djela na sedam „glasbenih zabava“ i „Velikom orkestralnom koncertu“ - jedinstvenom glazbenom događaju u ondašnjem Zagrebu, koji je okupio više od 60 profesionalnih i amaterskih glazbenika u simfonijski orkestar. Iako je Lisinski tada bio (neplaćeni) nadzornik glazbene škole Musikvereina 1852. oduzeto mu je dirigentsko mjesto društvenog orkestra. Zbog egzistencijalnih razloga napustio je skladateljski posao, posljednje mjesece života provevši bolestan i u neimaštini. Preminuo je 31. svibnja 1854. u 35. godini života.

Ostavština nakon smrti

Nakon njegove smrti za zbornik Perly české, objavljenom u Pragu 1855., Josip Vraniczany-Dobrinović, pripadnik ugledne plemenitaške obitelji napisao je na dvadeset stranica „životopisni nacrt“. Ta prva opširnija Lisinskijeva biografija ubrzo je s češkog prevedena na hrvatski te je objavljena u Carsko kraljevskim službenim narodnim novinama u nekoliko nastavaka. U književno-glazbenom zborniku, koji je Češka nacionalna knjižnica digitalizirala i objavila, uz Vraniczany-Dobrinovićev tekst tiskane su i dvije Lisinskijeve popijevke – Růže i Pohřeb skřivánka. Nekoliko godina kasnije o njegovu životu pisao je i Ivan Kukuljević Sakcinski u Slovniku umjetnikah jugoslavenskih. Etnomuzikolog Franjo Kuhač 1860.-ih je nabavljao, popisivao i nastojao prikupiti što više njegovih djela, smatravši ga najboljim narodnim skladateljem i uzorom u stvaranju nacionalnog smjera. Na motive iz Ljubavi i zlobe skladao je Hrvatsku četvorku objavljenu u Zagrebačkom albumu plesova, a ujedno je i autor prve monografije o Lisinskom, koju je 1887. objavila Matica hrvatska. Ona je tri godine kasnije organizirala svečani koncert u povodu 70. obljetnice rođenja Stanka Vraza, koji je počeo uvertirom operi Ljubav i zloba.

Izostanak sustavne izvedbe Lisinskijeva opusa treba potražiti i u činjenici da je nakon njegove smrti Albert Štriga otkupio njegovu ostavštinu te je ona bila nedostupna javnosti sve do 1893., kada ju je prodao Hrvatskom pjevačkom društvu "Kolo", o čemu je u časopisu Glazba pisao Josip Juraj Strossmayer. "Kolo" je krajem iste godine priredilo cjelovečernji koncert s djelima Lisinskoga. Osim profesionalnih i amaterskih glazbenika u 19. st. Lisinskijeva djela izvodili su i učenici, o čemu svjedoči i Program koncerta što ga priređuje mladež kr. dolnjogradske gimnazije u Zagrebu 1897. Na njemu je u sekciji prvih violina nastupio Vjekoslav Klaić, ujedno i utemeljitelj školskog orkestra.

Desetak Lisinskijevih popijevki i zborova uvršteno je u razne zbirke - Vienac hrvatskih pjesama, Kolo, Pjevanka za djecu pučkih škola, Hrvatske pjesmarice Vjekoslava Klaića i Božidara Širole, Južno-slovjenske narodne popievke, Prva hrvatska uputa u glasoviranje za djecu i za odrasle samouke i dr. One su u 19. st. omogućile izvođenje tek manjeg dijela njegova opusa, dok su 150. obljetnica praizvedbe Ljubavi i zlobe 1969. te 200. obljetnica rođenja 2019. potaknule objavljivanje notnih i diskografskih izdanja brojnih skladbi te njihovo izvođenje. Unatoč tome, vrednovanje Lisinskijeva cjelovitog opusa i uloge u povijesti hrvatske glazbe te redovito uvrštavanje njegove glazbe u koncertni život tek je pred nama.

---

Ivana Jurenec, magistra muzikologije i magistra bibliotekarstva, knjižničarka