Nakon što su isusovci došli u Zagreb 1606. godine, a sljedeće 1607. osnovali gimnaziju, osjetila se u Zagrebu velika potreba za domaćom tiskarom. Sredinom 17. stoljeća pojavio se dobrotvor, hrvatski plemić Petar Bošnjak, rodom iz križevačke županije, zahvaljujući kome je bilo moguće nabaviti prvu zagrebačku tiskaru. Petar Bošnjak je bio tajnik ugarskog palatina Franje Vesselényija, umro je oko 1660., a oporučno je dio svoga imetka ostavio za osnutak tiskare u svojoj domovini. Protonotar hrvatskog kraljevstva Ivan Zakmardi Dijankovečki predao je zagrebačkim isusovcima u pokojnikovo ime 1900 forinti za osnutak javne tiskare (pro erigendo typo publico). S tim novcem isusovci su 1667. godine kupili tiskaru isusovačkog kolegija u Ljubljani te je prenijeli u Zagreb. Danas je teško utvrditi zašto u to vrijeme nije proradila tiskara ni u Ljubljani ni u Zagrebu. Možda je razlog bio što tiskara nije bila cjelovita, ali vjerojatnije zato jer ni u Ljubljani ni u Zagrebu u to vrijeme nije bilo osobe koja je bila doista zainteresirana ili stručno sposobna za organiziranje tiskare.

Tek su se dolaskom u Zagreb Senjanina Pavla Rittera Vitezovića stekli svi potrebni uvjeti za osnivanje prave tiskare. Vitezović je bio dovoljno utjecajan da nađe djelomično zaboravljen tiskarski pribor deponiran u biskupovom dvoru, bio je upoznat s tiskarstvom jer je od 1676. do 1679. kod I. V. Valvasora izučavao tiskarsko umijeće, a uz to je bio i osobno zainteresiran budući da je namjeravao tiskati i svoja vlastita djela.

Tiskaru je Vitezović prema odluci Sabora od 11. studenog 1694. preuzeo na korištenje, pod uvjetom da ju ne smije odnijeti iz Zagreba, te je iz Vlaške ulice preselio u svoju kuću na Gradecu. Iako ju je dopunio i uredio o svojem trošku, ona nikada nije i službeno postala njegovo vlasništvo, nego je bila vlasništvo Kraljevine Hrvatske. Vitezović je, prema običajima onoga vremena, kao tiskar bio službenik Kraljevine i trebao je za taj posao primati godišnju plaću.

Kraljevinska tiskara u Zagrebu, koju je osposobio krajem 1694. i vodio Senjanin Pavao Ritter Vitezović, nije bila najstarija u Hrvatskoj, ali je za razliku od drugih starijih tiskara (u Senju, Rijeci, Nedelišču, Varaždinu), sačuvala kontinuitet. Ona je odigrala veliku ulogu u opismenjavanju i prosvjećivanju pučanstva. Tiskari koji su radili u Kraljevinskoj tiskari bili su "horvatskoga orsaga štampari", odnosno imenovani službenici - bili su to, nakon Pavla Rittera Vitezovića, Jacob Vjenceslav Heywel, Ivan Bartolomej Pallas, Ivan Krstitelj Weitz, Antun Reiner, Kajetan Franjo Härl, Josip Ivan Schotter, Franjo Zerauscheg i Antun Jandera. Iako im plaća nije bila redovita, sami su morali nabavljati opremu za Kraljevinsku tiskaru. Uzrok tome bio je taj, što je Hrvatska bila prisiljena gotovo neprekidno sudjelovati u ratovima pa Kraljevina nije mogla izdvajati sredstva za unapređenje tiskarstva.Valja ima na umu i činjenicu da je tržište Kraljevinske tiskare bilo vrlo malo - još 1810. godine Zagreb je imao manje od 10.000 stanovnika.

U prvoj polovini 18. stoljeća u Zagrebu svoju tiskaru osnivaju i isusovci (1738. - 1748.), a 1774. godine podružnicu otvara tiskara J. T. Trattnera iz Beča. U razdoblju između 1780. i 1794. godine u Zagrebu istodobno djeluju dvije tiskare - Trattnerova i Kotscheova tiskara. Godine 1794. zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac osniva Biskupsku tiskaru, kasnije vođenu pod nazivom Novoselska tiskara.