Kao i posvuda u zapadnoeuropskim gradovima, prve se kazališne predstave u Zagrebu, ovisno o sadržaju odnosno vrsti, izvode u crkvi ili pak na trgovima. Prekid s brojnim provizornim rješenjima obilježava kazališna dvorana adaptirana u plemićkoj palači čiji je vlasnik nakon obitelji Kulmer-Pejačević bio grof Antun Amade de Várkony, veliki župan zagrebački, po čijem se prezimenu ovo kazalište i naziva. Nalazilo se u zgradi današnjeg Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (Demetrova 1), a imalo je već sva obilježja javnog teatra - ulaznice, cedulje i dr.

U tom teatru nastupaju isključivo njemački glumci, koji 1832. i 1833. izvode i nekoliko predstava na hrvatskom kajkavskom jeziku. Godine 1833. dobio je zagrebački veletržac i posjednik Kristofor Stanković glavni zgoditak bečke lutrije u iznosu od 30 000 dukata, te je odlučio tim novcem podići kazališnu zgradu kao privatnu investiciju. Gradski magistrat darovao mu je zemljište na Markovu trgu. Novo kazalište, koje će sve do 1851. godine biti u privatnom posjedu, otvoreno je 4. listopada 1834. 10. lipnja 1840. izvedbom Kukuljevićeve "junačke igre" "Juran i Sofija ili Turci kod Siska" u interpretaciji Domorodnoga teatralnog društva, na pozornici ovoga kazališta započinje svoju djelatnost Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, najstarija naša scenska ustanova.

Sljedećih desetljeća zagrebačko kazalište prolazi kroz razdoblje uspostavljanja profesionalnog scenskog izraza i izgradnje nacionalnog repertoara. Ključne osobe zagrebačkog teatra u to su vrijeme bili Dimitrija Demeter, Ljudevit Vukotinović i Vjekoslav Babukić, koji su odigrali veliku ulogu kao pokretači hrvatskog scenskog profesionalizma, dramatičari i teoretičari, dok je idejni organizator bio Ljudevit Gaj. Tu se je formiralo profesionalno hrvatsko glumište, a dramski pisci, glumci i ostali djelatnici kazališta, kao i publika, bili su nošeni zanosom preporodne ideje. Zamisao o izgradnji nove, prostranije i prikladnije kazališne zgrade javila se već 1871. godine, te se nekoliko puta obnavljala sljedećih desetljeća, nažalost uvijek neuspješno.

U travnju 1880. godine nova kazališna uprava, na čelu s hrvatskim književnikom i saborskim zastupnikom Marijanom Derenčinom, započinje odlučnu akciju za provedbu i ostvarenje dotadašnjih napora u smislu realizacije zamisli o podizanju suvremenije i tehnički bolje opremljene kazališne zgrade u Zagrebu. U lipnju 1881. godine Hrvatski sabor donosi Zakon o građenju novoga zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji car Franjo Josip I. potvrđuje 31. listopada iste godine. Zamisao o gradnji nove kazališne zgrade realne je obrise, pa i konačnu konkretizaciju, dobila 1891. godine, a i ban Khuen-Héderváry odigrao je pritom golemu ulogu.

Projektiranje nove zgrade, povjereno je bečkoj tvrtki Helmer i Fellner, tj. glasovitim projektantima kazališnih zgrada u Austro-ugarskoj monarhiji Hermannu Helmeru i Ferdinandu Fellneru, a 22. svibnja 1894. godine započela je izgradnja nove kazališne zgrade na Sveučilišnom trgu, donedavna Sajmištu na gradskoj periferiji. Vlada je u travnju raspisala jeftimbe za izvedbene radove brojnih struka, a poslove su uglavnom dobile zagrebačke tvrtke i obrtnici. 14. listopada 1895. godine novo je kazalište svečano i otvoreno u nazočnosti cara i kralja Franje Josipa I., uz simbolični udarac ceremonijalnim srebrnim čekićem kipara Roberta Frangeša Mihanovića. Svečana prva predstava u novoj zgradi održana je nakon otvorenja 14. listopada 1895. godine. Najprije je izveden alegorijski "scenski prolog" u tri slike Slava umjetnosti Stjepana Miletića uz glazbu Ivana Zajca, a na kraju večeri otpjevana je posljednja slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, uz glasoviti zbor U boj, u boj!

Još 11. veljače 1894. imenovan je za intendanta hrvatskoga kazališta Stjepan Miletić (24. ožujka 1868. - 8. rujna 1908.). On je, uz brojne druge inovacije u radu kazališta, uveo i položaj stalnog dramaturga - bio je to dr. Nikola Andrić.

Upravo se na Miletićevu inicijativu izrada svečanog zastora povjerila Vlahi Bukovcu. Taj je svečani zastor danas poznat pod imenom “Hrvatski preporod”, premda mu je pravi naziv “Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti”. Potaknut značenjem tog zastora, Milan Ogrizović napisao je 1905. godine djelo Slava njima!.

Po svome značaju, nova zagrebačka kazališna zgrada igrala je bitnu ulogu u brojnim desetljećima hrvatskoga kulturnog i političkog života.

Uprava Hrvatskog narodnog kazališta svoje je početke i kronologiju događanja bilježila u Kazališnom almanaku, a od 1896.-1901. u Kazališnom godišnjaku.